zajebant

Sto napisati sam sebi nakon godinu dana izbivanja? Nista. Volim ovaj blesavi svijet. Jer nam daje toliko mogucnosti da ga promijenimo. Samo ako to dovoljno jako zelimo. A ja zelim. Puna mi je kapa gledanja svojih najdrazih kako se muce na posteni nacin dokopati mirnog zivota.
Hej, ljudi, pa ja cu promijeniti svijet!!! Ocu, majke mi. Svi moji prijatelji imat ce dovoljno love da se ne boje otvoriti postu iz koje ce ispadati racuni, svi ce imati trajne naloge preko kojih ce placati racune, a opet nikad nece biti u minusu.
Riva ce biti najljepse mjesto na svijetu, po danu okupana suncem, a nocu jakim svijetlom i bljeskom iz ociju najljepsih ljudi na planeti. Hajduk ce biti prvak Evrope. Na Brac ce dolaziti taman toliko turista koliko treba da bi ljeta bila lijepa, zabavna i isplativa. Zimi cemo putovati u Australiju i Brazil. Na televiziji ce biti samo dobri filmovi, dokumentarci i vrhunski sport. Politicari ce biti cinovnici koji ce nam opsluzivati drzavu, cisto da imamo evidenciju koliko nas sretnika ima u toj nasoj drzavi (ma kako se zvala). Nitko nikome nece biti duzan lovu, zvati cemo jedni druge samo da upitamo za zdravlje i da se pozovemo na kavu, izlet ili veceru. Djeca ce u skolama uciti u ljubavi, toleranciji i humanosti. Jest cemo samo dobru ribu, zdravo povrce i vrhunsko meso. Piti cemo najbolja vina. Setat cemo po najljepsim parkovima i kupat se u najciscem moru.
Ja u ovo vjerujem i spreman sam sve uraditi da to tako i bude. Ne znam nacin, ali znam da je za sve potrebna kriticna masa. Ako ovo pozeli jos par miliona ljudi oko mene, to ce tako i biti.
Vjerujete li mi da je to moguce?

Svasta dozivljavam ovih dana.
Iz nekog razloga, sve mi se skupilo odjednom i nikako se rjesiti problema. Rastezu me na sve strane. Obitelj, prijatelji, sefovi, poznanici, poreznici, policija, carina, osiguravajuca drustva, telefonske kompanije, ma bas svi koje mogu zamisliti.

Sve se vrti oko love.

Ja dugujem ovima kojima moram platiti, jer moc je u njihovim rukama. Meni duguju oni koji su u jos goroj situaciji nego ja. Ovi kojima dugujem su indirektno opet duzni meni, ali ja im ne mogu nista. (Kad ce taj povrat poreza sjest na moj ziro?) Kvragu. Jebemti ja takav zivot, kad sve ono sto mi stvarno jesmo ne vrijedi nista.

Znam pametne ljude, ali stvarno pametne, koji su i talentirani, kulturni, civilizirani, ali ne vrijedi im nista. Sve se mjeri lovom.

Mogu ja sad odradit ne znam kako pametne poslove, mogu napravit nesto ogromno, bilo konkretan posao u smislu trgovine, bilo nesto intelektualno, sto ce zadivit sve koji to cuju, vide ili procitaju, ali to ne vrijedi ni pisljiva boba, ako za to ne dobijem ogromnu placu, ili honorar...

I kako izaci iz toga?

Nikako... Pomiriti se sa sudbinom i tjesiti se istim onim cime su se tjesili i tjese moji preci, zivuci i pokojni; "Nitko ti ne moze platiti tvoj miran san."

Kvragu, a zasto ja uz miran san ne bih imao i miran dan?

Dakle...
Nije me bilo... Zaboravio sam korisnicko ime... Kreten...
U medjuvremenu, P mi je oprostila, sad smo opet najbolji prijatelji i obecavam svecano da cu zauvijek ostati najtolerantniji lik kojeg znam...
Doslo je proljece. Svakog dana mi je sve teze ustajati ujutro, i svakog dana mi je sve teze odlaziti na spavanje. Noc zove. Ovih dana uzivam navecer nakon svega obavljenog sjesti u auto i, prije nego odem doma, napravit par djireva po toplim gradskim ulicama, uz sirom otvoren prozor i obaveznu cigaretu. Svasta se da vidjeti. Hrpa likova koji su se izgubili u betonu, pa ih vidis kako se jurcaju u svojim bijesnim, a opet jeftinim i neukusnim njemackim automobilima niskoprofilnih guma, alu felgi i zatamnjenih stakala. Pa one gradske bitange u svojim jeftinim fiatima, zastavama, cvrkama, peglicama i ficama, kako se jurcaju na jedan sasvim drugi nacin, bez razmetanja, jednostavno se provlaceci kroz guzvu uz milion prekrsaja, ali opet s nekim sarmom, Zagrepcani bi rekli "stihom". Pa umorne sljakerice koje cekaju autobus nakon popodnevne smjene, s obaveznim kesama u rukama, iz kojih im nesto najcesce kapa po nozi. U suprotnom smjeru autobus cekaju curice zaljubljene u samo nebo. Mozes ih brzo razlikovati. One koje cekaju autobus i aitobusom ce se i vratiti, normalne, dobro odgojene gradske cure koje ce eventualno sresti nekog poznanika u maloprijespomenutim fiatima, ali nece ih birati po automobili, vec po kvartovskoj pripadnosti, iz cisto prakticnih razloga. Pa one druge, za koje nikad nisam siguran cekaju li autobus, cekaju li svog celavca ili mozda stopaju? Da, iz grada se vracaju i oni vrijedni decki koji nesto treniraju, zajedno sa curama visoko podignutih repova, koje se bave sportom i zbog kojih si nikad necu oprostiti sto sam se tako rano ostavio rukometa.
Proljece... Toliko gusta u obicnom otvorenom prozoru automobila... moj Grad, cigareta, gospodja Samoca i ja... Vidimo se veceras... Oko devetke... Ja sam onaj u crvenom dizelu... Koji vozi jako, jako sporo...

Kako vratiti vrijeme? Koliko puta ucinis nesto zbog cega ti je istog trenutka toliko zao da ti dodje da se ponovo rodis, pa sve ispocetka do tog prokletog trenutka, e da bi tu gresku ispravio... Da li je u tom slucaju "oprosti" dovoljno? Sta kad ne mozes oprostiti sam sebi?

Sinoc sam izgubio prijatelja... Najboljeg u zivotu...

P... nikad neces ovo procitati, ali, evo... Oprosti, molim te... Znam da ja necu...

Sta je to u nama sto nas tjera u onaj grozni bijes, kada vise ne pazimo sto pricamo i sto radimo? Kako mozemo imati srca jedno drugog toliko povrijediti? Naravno, po Murphyjevom zakonu, bas o onima koje najvise volimo znamo sve... Pa znamo i sto ih najvise boli... I nemilosrdno udaramo bas na ta bolna mjesta...

Cuvajte one koje volite... Nemojte ih gadjati onim sto ce ih boljeti... Kada je najgore, oni ce vam trebati... Ja sam nocas ostao sam...

Ispricavam se ako je sve ovo skupa preosobno, ali nadam se da ce se netko prepoznati, i ako barem jedna osoba ne ucini ono sto sam ja ucinio nocas u slicnoj situaciji, ovo jutarnje kajanje nije uzalud...

Sto napisati danas..? Novi radni tjedan zapoceo je savrseno... do deset sam posvrsavao sve obaveze, pa sam se fino posvetio citanju tiskovina, papanju krafni, ispijanju kavice... Ima li ista gore od napornog ponedjeljka? Zivot bi bio toliko ljepsi da svaki ponedjeljak zapocne u laganom ritmu... Lagano zagrijavanje, pa onda fino u utorak i srijedu malo zesce, pa usporavanje u cetvrtak, e da bi u miru docekali petak... Na omiljenom mi radiju (KL - Eurodom, Split 104.1mHZ, biljezim ih sa stovanjem) postoji divan jingle "Sveti Duje, fala ti, opet petak..."
Eto... tek je ponedjeljak, a ja sanjam petak...